MOJ ŽIVOT JE VETAR U KOSI

„Kada osetim vetar u kosi, na svom motoru, osećam kako upijam slobodu i ništa drugo mi nije važno“ – kaže Snežana Racić, žena velikog srca, koja je prošle godine sašila 4.300 maski za subotičku Bolnicu, prikupljala pomoć deci iz Kolevke ili za malog Oliveru iz Bajmoka… i još puno toga, što ne želi da pominje.

„ŽIVOT JE PUTOVANJE, vožnja, a ne stizanje na destinaciju. To nije proba kostima. Nema vremena za gubljenje. Živi sada i uzmi maksimum. To je rečenica koja me prati u stopu“ – priznaje.

Sličan životni stav je imao i jedan francuski romanopisac: „Prava lepota putovanja ne sastoji se u upoznavanju novih pejzaža, već u MENJANJU POGLEDA NA SVET“.

NISAM NI ZNALA ŠTA JE TO RAK

Jer, kako da se pogled na svet ne promeni kada se razbolite sa 38! „Nisam tada ni znala šta je to rak“ – priseća se Snežana. Pre oboljevanja od raka, 2006, godine, je operisala čvor na desnoj dojci koji je bio dobroćudan. „Baš zbog toga sam jednom godišnje išla na kontrolu kod ginekologa i UZ dojke – u decembar i martu.

Tu sve počinje. Posle pregleda, 2010. godine, doktorica mi daje papire na kojima piše HITNO. Odlazim na mamografiju. Dr Sabo me je bukvalno uhvatila za ruku i rekla „U mojoj karijeri ovo jos nisam uradila – idemo jos jednom na mamografiju.“ Ništa ne govori, nego sa rezultatima šalje kod hirurga.

Ne razmišljam ni o čemu. Ponedeljak, ulazak u bolnicu. Utorak, operacija. Budim se vezane ruke, malaksala, van sebe, sa milion pitanja. Dr Radonjić mi saopštava da će ovo biti dugo lečenje, da je morao da uradi mastektromiju, da skine deo leđnog mišića i ukloni sve žlezde iz pazuha. Bila sam van sebe, NE RAZUMEM JA TU REČ. Šta vam je to?

Roditelji sede pored mene: Kada sam ih pogledala, shvatila sam da moram da budem jaka. Reči doktora „sve je na tebi, sve je u glavi, zdrav razum – pola ozdravljenja“ su me pratile u stopu…

Priznajem, par puta sam klonula, ali tu su uvek bila moja deca, Nina – koja je tada imala 15 godina, Nora 14, moji roditelji braća i sestre, svi su bili uz mene.

Tokom lečenja sam tražila žene sa sličnim iskustvom, DA PODELIM SVOJE BOLI, ali nema, nema nikoga. Ne žele da pričaju o raku!

Tokom hemioterapija je Snežani bilo muka, povraćala je, padala u nesvest, gubila na kilaži, nestaje joj čula ukusa i mirisa. „Nisam želela sažaljenje, morala sam da budem jaka, da budem tu za svoju decu. To je bila moja misao vodilja, koja mi je davala snagu za svaki korak, za svaki krug…“

ŽELJA ZA ŽIVOTOM JE BILA JAČA!

„Kao i uvek do sad, moj motor je bio uz mene. Kad god se nisam osećala dobro, sedam na njega i upijam tu slobodu, taj VETAR U KOSI. Kao bajkerka, žena koja vozi motor, nosila sam marame. Nisam razmišljala o perici u periodu lečenja, kada mi je sva kosa otpala. Priznajem da mi je trebalo mnogo vremena da pogledam sebe u ogledalu i da shvatim ko je ta žena! Onda sam prelomila u sebi, to sam ja, OVO JE MOJ ŽIVOT, ovo sam sad ja.

Posle svega sto sam preživela, jos više cenim život, živim za dan, želim da svaki dan maksimalno iskoristim. RADUJEM SE SVAKOJ SEKUNDI SVOG ŽIVOTA. Čak je i moj motor je obeležen ROZA MARAMOM, u nadi da i druge žene vide, da ih upozori da odu na pregled na vreme, a ne kad je već kasno. Marama je upozorenje na Vas, ŽENE, MISLITE NA SEBE!“ – naglašava Snežana, baka dvoje unučadi, bajkerka u duši i srcu!